Osnovna škola Ivane Brlić Mažuranić Koška

Svijet možemo mijenjati čineći svaki dan barem jedno malo dobro djelo. Doći kući i zagrliti roditelja. Pokazati ljubav bližnjima. Ovim se riječima učenicima sedmih i osmih razreda naše škole 30. studenoga obratio Marijan Gubina, autor autobiografske knjige 260 dana.

Marijan Gubina rođen je 1981. godine u Vinkovcima. U ljeto 1991., zajedno s obitelji, kako sam kaže, nalazi se u krivo vrijeme na krivom mjestu - biva zarobljen i 260 dana provodi u srpskim koncentracijskim logorima. Nakon rata, silnih trauma i osobnih gubitaka Marijan se ne predaje očaju. Svojih 260 dana u logoru opisao je u istoimenom romanu.

Našu je školu posjetio u sklopu projekta Mirotvorac kojim nastoji mladima prenijeti poruku mira te ih poučiti vrijednostima tolerancije i nenasilja.

Lara Kovačević iz 8.b čita ulomak iz knjige 260 dana

Nakon potresnog svjedočanstva o proživljenim strahotama te nakon predavanja razgovarali smo s Marijanom Gubinom. U nastavku pročitajte intervju...

Lara Kovačević, 8.b

Foto-galerija (fotografije s  FB stranice Auxilium Populus)

Kažete da svatko od nas mora živjeti sa svojim odgovornostima i obvezama kako bismo postigli mir u svijetu. Je li to danas moguće?

Da. Mi moramo preuzeti odgovornost za svoja djela i za svoja nedjela. Ukoliko prihvatimo tu odgovornost i potrudimo se svaki dan napraviti barem jedno, malo, pozitivno, dobro djelo, tada ćemo promijeniti naš cilj života i neupitno utjecati na razvoj kulture mira u svijetu.

Ima li tolerancije u Hrvatskoj?

Gledajući medije i sve što se događa oko nas, a ukoliko gledamo samo negativno, tada ćemo reći da ne postoji. Međutim, bitno je gledati pozitivno, a pozitivnih stvari oko nas ima više nego negativnih. Ako gledamo na pozitivne stvari, tada ćemo reći da tolerancije ima. Bitno je znati što je tolerancija, jer u definiciji tolerancije koristimo riječ poštovanje. Moramo poštivati prije svega sebe, a onda druge. Ukoliko to primijenimo, vidjet ćemo samo dobro.

A među mladima?

Isto je. Ne bih razdvajao mlade i stare. Nažalost, mladi često zloupotrebljavaju svoje godine. Kada im odgovara da budu mali, kažu: Ja sam mala ili malen. No kada im odgovara da budu veliki kažu: Što, ja? Ja imam već četrnaest godina! Ja mogu što hoću! Tu leži problem, ne u toleranciji ili netoleranciji među mladima.

Koliko je mladima jasno što se u Hrvatskoj događalo devedesetih?

To ovisi o kućnom odgoju, jesu li odgajani da razmišljaju i inače u životu. Ako su učeni da razmišljaju, tada mogu shvatiti što je bio rat na našim područjima. Iznimno je važno da kada razmišljaju o ratu i kada se o tome informiraju, da se informiraju na kvalitetan način. Bez lažne skromnosti, mislim da i program Mirotvorac jedan od načina.

Dobivate li povratne informacije o radu s mladima?

Da, svakodnevno. Nakon svakog predavanja javi mi se određeni broj učenika putem Facebooka ili e-poštom, a koji su bili na predavanju. Iako rijetko, dogodi se da dobijem i pismo napisano rukom i to je nešto što me veseli. Najbolji rezultat mog djelovanja je poziv roditelja. Jako puno njih zove kako bi se zahvalilo jer je njihovo dijete došlo i poljubilo ih.

U knjizi spominjete polubrata koji vas je spasio od strijeljanja. Jeste li danas u kontaktu s njim?

Na žalost, nisam. Planiram polovinom siječnja otputovati u London gdje ću ga susresti.

Prema Vašoj knjizi trebao bi nastati film. Je li Branko Lustig i dalje zainteresiran za rad na filmu?

Nažalost, neće moći sudjelovati u radu na filmu zbog zdravstvenih problema.

Ne čekaj dobro, već ga čini kako bi ti se isto prije vratilo!